IDEM U JUŽNU AUSTRALIJU!

Jesam vas opet, ha? Šala-mala. Ne selim se ja nikam, ali mi je ova gore pjesma poslužila kao inspiracija za ovo jelo. Prvu verziju  sam napravio prije nekoliko dana i svi vi koji me pratite na instagramu i na  fejsbuku mogli ste vidjeti najružniji cornish pasty ikada. Bio je nevjerojantno ukusan ali i nevjerojatno ružan. Tijesto mi se raspalo i popucalo i izgledao je grozno.Zato vam sada donosim...tantarantantan....pravu jesensku poslasticu, njegovo veličanstvo, jelo rudara i ribara, (a opet dovoljno dobro i za kraljeve) - svježe napravljen i poboljšan - Cornish pasty.

Toliko savršen u svojoj jednostavnosti, ultimativni comfort food za hladne i tmurne dane koji stižu i kad se poželite zavući u toplu kuću i otići mislima daleko...

Upravo jedno takvo mjesto mi pada na pamet dok slušam ove dečke kako pjevaju. Dečki se zovu Port Isaac's Fisherman's Friends i totalno sam se navukao na njihove shantye. 

I tako. Cornwall. Zašto baš Cornwall si sigurno mislite? Zašto ne Irska, Amerika ili neko drugo mjesto? Hm. Nikad me nisu privlačili tropski rajevi, užurbane košnice New Yorka, Londona ili Berlina; turistička mjesta i meke gdje su ljudi usmjereni samo na to kako da iz vas izvuku zadnji cent i gdje se prodaje generička kineska roba i gdje caruje loša hrana. Naravno, želio bi posjetiti poneko od tih mjesta, ali živjeti tamo...ne znam baš. Mene privlače mirni i dosadni predjeli, manja mjesta i sela, jednostavnost života, mir i tišina.

Cornwall je grofovija na krajnjem jugozapadu Engleske.Jedna od najmanjih i najrjeđe naseljenih grofovija. DA! To je to. Mjesto u kojem se mogu zamisliti. Kvragu, Cornwall. Poljoprivreda, rudnici kositra i ribari. Hellyea! Ne pitajte me zašto. Jednostavno me privlači. Prekrasna priroda, piva u pubu nakon posla, ribari i rudari. Postoji uzrečica koju su stanovnici Cornwalla govorili:  

"ne postoji rudnik u svijetu u koje nema barem jednog cornishmana". Upravo tako je nastao i pasty. Tijesto punjeno mesom i krumpirom koje su jeli rudari. Legenda kaže da se rub pastya zavijao iz dva razloga: da rudari imaju za što primiti pasty dok ga jedu sa zmazanim rukama i kad ga pojedu, upravo su taj rub ostavljali na podu rudnika da ga nađu mali ljudi koji žive u rudniku, a koji odlučuju o sreći i nesreći i tako si produže dobru sreću u poslu.

Za 4 pastya će vam trebati:

za tijesto-      100 g maslaca

                     200 g glatkog brašna

                     sol 

                     voda

za punjenje - 250 g junetine

                    2 srednja krumpira  

                    1 luk 

                    1 mrkva   

                    1 jaje

Hladni maslac izrežite na kockice i pomiješajte sa brašnom dok ne dobijete nešto nalik krušnim mrvicama.

 Dodajte prstohvat soli i otprilike 2 jušne žlice  hladne vode i pomiješajte dok se sve ne sjedini. Cilj je srednje tvrdo prhko tijesto, što znači da možete dodati još malo vode da ne bude pregnjecavo.

Tijesto dobro zamijesite i nakon toga zamotajte plastičnom folijom i stavite u frižider na 20 minuta da se ohladi.

Za to vrijeme sitno izrežite luk, krumpire ogulite i izrežite na kockice kao i mrkvu. Umjesto mrkve možete staviti i poriluk ili po originalnom receptu repu.

 Meso narežite na kockice i pomiješajte sa povrćem te dodajte soli i papra po želji.

Nakon što se tijesto ohladilo podijelite ga na dva dijela i stavite na papir za pečenje ili krpu pa razvaljajte tako da možete izrezati dva kruga koristeći tanjure srednje veličine.

Lagano izmutite vilicom jaje. Punjenje stavite u izrezani komad tijesta i premažite rubove jajetom.

  Koristeći papir presavinite tijesto tako da dobijete pogačicu pa spojite prstima oba ruba.

Ako ste spretniji sa tijestom, zavrnite rub da bude podebljan. Ako ste poput mene, samo spojite rube i vrhom drške noža utisnite crte po rubu i nadajte se da nitko neće primjetiti prevaru ;-)

Pecite 30-35 minuta na 150 °C pa podignite temperaturu na 220 °C i pecite još 10tak minuta ili dok ne porumeni.

p.s.  Potaknut nedavnim negativnostima koje sam viđao u blogosferi, a i drugdje, darujem vam jedinstvenu priliku da me vidite u onome što me urećuje - kuhanju. A dok kuham, ja pjevam. A kad pjevam, znači da sam sretan. A kad sam sretan, svijet i negativa u njemu ne postoji. I to je bit ovog bloga. To je bit svake one stvari koje itko radi zbog svog gušta. Možda je koncept foodbloga već passe (kao što sam imao prilike čuti), možda su moje fotke zapravo bezveze i recepti prejednostavni, dosadni i glupi. Možda. Ne znam. Ono što znam je da me te stvari usrećuju i ne štete nikome. I to je jedino bitno. Live and let live.

Pozdrav od mene i uživajte u onome što radite za svoj gušt, ma koliko god vas hejteri pljuvali.

S.